Apostolat mora, latinski Apostolatus Maris, engleski Apostleship of the Sea, je organizirana konkretna služba Katoličke Crkve diljem svijeta koja promiče posebnu pastoralnu skrb za pomorce i potiče ih da svoju vjeru zauzeto svjedoče svojim vlastitim kršćanskim životom. Suvremeni organizirani Apostolat mora u Hrvatskoj započeo je svoje djelovanje 1977. godine. Prvi biskup promotor (promicatelj) bio je riječki nadbiskup mons. Josip Pavlišić, a danas je to porečki i pulski biskup mons. Ivan Milovan. Prvi nacionalni ravnatelj bio je vlč. Vinko Kanižaj, a sada je to fra Zlatko Šafarić. Svećenici uključeni u Apostolat mora sada su: fra Stanko Dodig, kapucin iz samostana Gospe Lurdske u Rijeci, u krčkoj biskupiji msgr. Nikola Radić u Malinskoj, u Šibeniku župnik katedralne župe sv. Jakova don Krešimir Mateša, u Splitu kapucin fra Miljenko Vrabec, župnik Gospe od Pojišana, don Mario Zelanović, župnik u Dolu na Hvaru, župnik u Pločama don Petar Mikić i u dubrovačkoj biskupiji msgr. Ante Marković, župnik u Vignju.
Treba naglasiti da svi naši svećenici uključeni u Apostolat mora, kao i svi njihovi suradnici, uz svoje redovite poslove, svoj napor i svoje vrijeme ovom pastoralnom djelu posvećuju posve dragovoljno bez bilo kakve naknade. Tako je to manje više i u drugim pomorskim zemljama diljem svijeta. Razlika je u tome što bikupi u pojedinim pomorskim zemljmama AM smatraju važnom granom pastoralne djelatnosti dok kod nas to još nije posvuda tako.
Što je Apostolat mora na našoj obali postigao u protekla tri desetljeća? Odgovor ima raspon od onog pesimističkog negativnog koji glasi ništa pa do onog optimističkog i pozitivnog a glasi mnogo.
Razdoblje od 1977. do 1990. bilo je vrijeme priprave, čekanja i nadanja. Kada su se u nas dogodile demokratske promjene nastupilo je vrijeme izlaska iz sakristije. Početkom 90-ih godina prošloga stoljeća Crkva je bila prisiljena krenuti na posao. Iako je bio rat, nije se smjelo čekati. Gradnja i obnova crkvenih zgrada, organiziranje karitativne pomoći potrebnima, intenzivna vjerska pouka djece, mladeži, i odraslih za sakramente, obnova javnih pobožnosti, procesija i slično, sve je to istodobno krenulo s velikim zanosom.
Upravo u tom sveopćem buđenju vjerskoga života aktiviran je Apostolat mora, koji se dotada pripremao čekao i nadao. Aktivnosti su tiho ali ipak primjetno poput kvasca krenule najprije u Splitu, ali ubrzo i u drugim našim lukama kao i diljem naše obale.
Sažeto govoreći naše djelovanje odvija se prvenstveno u brojnim susretima s ljudima od mora na različitim razinama. Ovaj današnji skup je godišnji susret djelatnika i suradnika Apostolata mora na razini naše države. Tako je to i u drugim pomorskim zemljama.
Na našoj obali, posebno u našim lukama, svećenici uključeni u Apostolat mora susreću se s pomorcima, ribarima, njihovim obiteljima i svim ljudima koji tu rade i od mora žive. Susreti s pomorcima odvijaju se na brodovima, u crkvama, na hodočašćima, procesijama, u obiteljima, na stručnim skupovima, na proslavama i drugdje. Čini se da su pomorcima najpotrebniji i najdraži susreti sa svećenikom na brodu. To nedvosmisleno potvrđuju iskustva lučkih kapelana i njihovih suradnika. Kad se brod privezao nakon dugog putovanja iz neke daleke luke, na njega dolaze predstavnici službi koje provjeravaju je li sve u redu s obzirom na posadu, brod i teret. Kako je lijepo bilo čuti kad zapovjednik prigodom posjeta posjetiteljima iz Apostolata mora spontano uz osmijeh i zadovoljno kaže: „Vi ste jedini koji nas posjetite a da ništa ne tražite već nas lijepo pozdravite i pitate kako smo“.
Nikada neću zaboraviti riječi što ih je na XX. svjetskom kongresu AM u luci Davao na Filipinima u jesen 1997. izrekao školovani mladi filipinski pomorac Brian Binongo. On je, uz dužno poštovanje, djelatnike AM upozorio na stvarne probleme ukcanih pomoraca nazivajući stvari pravim imenom. Govoreći o svojim iskustvima završio je najavom da upravo poslije kongresa ponovno odlazi na brod. Bit će treći časnik, ali on nema izbora, već mora poći za svojom mizernom zaradom. I, ako je život opasna igra, onda je moj život upravo to. Zato smo njegove zadnje riječi ispratili burnim pljeskom. Rekao je: „Ja osobno trebam nekoga s kime mogu govoriti, tko će me slušati i tko pri tom neće biti ravnodušan. Mi vas sve trebamo jer je vama stalo do naših duša. I vi nam pomažete da mi u nama samima doživimo Boga koji bdije nad nama dok plovimo oceanima. Divno je što sam neke od vas ponovno vidio. Ja sam pomorac!“
Osobno se sjećam kako mi je jedan naš pomorac u prigodi posjeta na brodu u Splitu, nakon običnog i ne dugog razgovora, rekao: „Hvala vam što ste me pažljivo slušali i što za vrijeme našeg razgovora niste gledali na sat!“
Više puta sam upravo na brodovima bio zbunjen. Susreti s posadom ponekad su bili najobičniji ljudski i prijateljski razgovori i ništa više. Bio sam nakon duljeg vremena iznenađen kad mi je pomorac rekao da je upravo onaj, za mene najobičniji razgovor, za njega bio od posebne vrijednosti i baš u pravo vrijeme. U tim trenutcima sjetim se one Isusove riječi: „Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti.“
U pomorstvu ima mnogo problema koji se rješavaju na različitim razinama i s različitom dinamikom. Djelatnici AM moraju pratiti i podržati sva plemenita nastojanja za dobrobit pomoraca i njihovih obitelji. Ali zalaganje svih svećenika uključenih u AM i svih njihovih suradnika mora biti usmjereno u prvom redu prema pomorcu, čovjeku ranjivom, umornom, iskorištavanom, obespravljenom, izigranom, zaboravljenom. I AM u svojim susretima u različitim prigodama može svojim nenametljivim i tihim primjedbama i upozorenjima pridonijeti da se odnos prema pomorcima ispravi.
A sada još nešto o kapelanima AM. Apostolsko pismo „Stella Maris“ što ga je papa Ivan Pavao II. potpisao 31. siječnja 1997. određuje kvalitete kapelana AM. Dokument određuje: „Kapelana Apostolata mora treba resiti čestitost života, revnost, mudrost i poznavanje pomoračkog života. Potrebno je da pozna više jezika i da je dobrog zdravlja.“ Papina odredba opisuje idealnog i svestranog službenika Crkve postavljenog na službu pomorskoga svijeta. Biskupi nemaju mnogo takvih idealnih službenika pa za kapelane AM određuju konkretne ljude koje imaju. Svaki imenovani kapelan AM mora se trajno truditi da u što većoj mjeri ostvari kriterije što ih je Crkva postavila za duhovno dobro svojih vjernika kojima je život s morem izbor.
Apostolsko pismo „Stella Maris“ spominje i suradnike. „Suradnik pomaže kapelanu, u pravnom smislu zamjenjuje ga u funkcijama u kojima nije potrebno ministerijalno svećeništvo“. Suradnici AM „trebaju se odlikovati čestitošću života, razboritošću i poznavanjem vjere“.
Apostolat mora kao specifična pastoralna briga za pomorce i kod nas se razvija. Od onih skromnih i nesigurnih koraka početkom 90-tih godina AM postaje poznat i priznat sastavni element pomorskoga, a pomalo i crkvenoga života. To pokazuje i ovaj naš godišnji susret.
Danas već slobodno kažemo da su u jedra AM zapuhali neki novi svježi vjetrovi. Ne samo smjernice što ih dobivamo iz Vatikana i blagotvorna iskustva kojima se obogaćujemo na kongresima, konferencijama i nacionalnim susretima. Tu su i naši vrijedni i dragocjeni suradnici za koje ja ozbiljno mislim da nam ih je Bog poslao. Ne ide sve kako bismo mi htjeli i željeli. Često kasnimo i oklijevamo. Ipak po nama slabima Bog izvodi svoja velika djela na dobro pomorskoga svijeta. Sve sam više uvjeren da Apostolat mora ne ovisi o spretnim i genijalnim ljudima već o Božjim darovima, što ih on daje svojoj djeci na moru i uz more.
Karlobag, 23. rujna 2009.
fra Zlatko Josip Šafarić
nacionalni ravnatelj